Marino Budicin istarski je povjesničar talijanskoga kulturnog kruga novije generacije koji se prihvatio složenog zadatka da prouči i osvijetli jednu posve nepoznatu i krajnje specifičnu kulturno-povijesnu materiju: povijesno-urbane aspekte Mletačke Istre.

Riječ je o polivalentnim kulturološkim temama, utoliko zanimljivijima što je i starija i novija povijesna znanost Istru ponajprije gledala sa stajališta katkad intenzivne i najčešće dramatične događajnice ili pak kao mjesto dugih praznih hodova i društveno-ekonomske bezidejnosti i prepuštenosti vremenu i raznim tuđinskim interesima. Budicinovi radovi zastupljeni u ovoj - i tekstualno i ilustrativno - opsežnoj knjizi, koji su tematski i sadržajno zanimljivi i svaki za sebe ali i kao jedinstvena tematska i monografska cjelina, okrenuti su problematici koja je jako slabo zastupljena ili neznatno obrađena u istarskoj historiografiji, kako hrvatskoj i slovenskoj, tako i talijanskoj, i to usprkos nepobitnoj činjenici da povijesna središta Mletačke Istre zapravo predstavljaju najznačajniji primjer prikaza istarskoga povijesno-urbanog prostora i njegova umjetničko-arhitektonskog krajolika, obilježavajući Istru kao specifičnu mikro-regiju, bilo da je promatramo unutar bivših mletačkih sjevernojadranskih posjeda, bilo da je projiciramo na širi kontekst jadransko-mediteranske civilizacije.

Zaronivši u povijesna vrela i arhive, posebice u prebogati i neiscrpni fundus Državnoga arhiva u Veneciji, Budicin poseže za nepoznatom ili manje poznatom, i vizualno ali i informativno nadasve atraktivnom građom - za crtežima i pisanim dokumentima koji posvjedočuju kontinuitet povijesno-urbanoga razvoja Mletačke Istre u razdoblju od 16. do 18. stoljeća i konačno kompletiranje prostornih i urbano-arhitektonskih struktura istarskih urbanih i poluurbanih središta, s naglaskom na brojna za ono vrijeme uobičajena i standardna, ali nerijetko i vrlo originalna prostorna i urbano-arhitekstonska rješenja javnoinstitucionalnih, stambenih i crkvenih objekata.

Profinjenim stilom modernoga povjesničara i nesumnjivog multidisciplinarnog znalca, nadahnutim znanstvenim jezikom, no koji je istovremeno i u stalnom kontaktu s običnim zainteresiranbim čitateljem, Budicin je ovoj knjizi udahnuo sve ono po čemu prepoznajemo dobre knjige - znanstvenu udubljenost i posvećenost objektu proučavanja, ali i puno ljubavi i predanosti svom kulturološkom i emotivnom zavičaju.

Jedna za dugom redaju se teme, sadržaji i prelijepe ilustracije koje nam otkrivaju onu magičnu Istru o kojoj se nadaleko priča, a koju su kasnija zapuštanja ili neprimjerene urbano-arhitektonske intervencije potisnule u drugi plan ili sasvim zakrile. Budicinova knjiga oživljava nam urbani i poluurbani istarski pejzaž u njegovom punom sjaju i samorazviću, što je danas važno ne samo sa stajališta povijesne znanosti i razumijevanju onodobnih društveno-ekonomskih i kulturoloških uvjeta i okolnosti, već i sa stajališta današnjega, suvremenog poimanja i vrednovanja istarskog prostora u cjelini.