Naslovna sintagma „Sretan grad”/„La città felice” filozofske je provenijencije i asocira na velikane renesansne misli sir Thomasa Morea, Tommasa Campanellu i, dakako, znamenitog Crešanina Franju Petrića. I, doista, u kulturno-po vijesnom smislu te su asocijacije – kada je riječ o Novigradu kao svojevrsnoj Utopiji, ili Gradu sunca ili naprosto Sretnom gradu – potpuno utemeljene: u samom srcu turbulentnih europskih stoljeća opstojao je i opstao kao osebujna i potpuno zaokružena urbana cjelina taj neveliki ali čudesno lijep gradić. Možda ga je teško ili nemoguće pronaći na povijesnim zemljovidima znamenitih i znakovitih civilizacijskih prekretnica, ali njegova je povijest duga, kontinuirana i nadasve osebujna. Sasvim tih i povučen, u zatonu velikih događanja, on je ipak, u vlastitim/komornim dimenzijama i na vlastiti/intiman način preslikavao uzbudljivu sudbinu Europe i sudbinu svijeta. Monografija o kojoj je ovdje riječ zagrabila je tek u jedan mali, relativno miran povijesni odsječak od sedamdesetak godina (od zadnjih desetljeća 19. do šezdesetih godina 20. stoljeća), odsječak koji je možda najbliži onoj Novigradu imanentnoj lirici, onoj tihosti života zaokupljenog samim sobom: tu su pristanište i brodovi, mandrač, barke, jedra, vesla, ribari, bosonoga djeca, ljupke dame i gospoda, botegari pred svojim dućanima, a onda i sama jezgra novigradske mizanscene – gradski trg, župna crkva i zvonik, svadbe, fešte, limena glazba, oštarije i kafeterije i razdragano mnoštvo, začarano neodoljivom toplinom života te male, intimne društvene sredine.

Izronivši iz prašnjave tame starih šufita i gotovo plahe povjerljivosti obiteljskih albuma, pred nama se odjednom pojavljuje obnovljena uzbudljiva slika Novigrada u punom zamahu njegova gospodarskog i društvenog života. Te stare razglednice i poneka fotografija danas su gotovo jedina relevantna memorija i svjedoci o dugim novigradskim decenijama, o živahnom pulsiranju grada o čemu nam sada svjedoče tek nesigurni prisjećaji najstarijih žitelja i došaptaji tek ponekog zapisa ili dokumenta.

Novigradske kartoline lijepi su proizvodi nakladničkog umijeća svoga vremena, i to ne samo one jedinstvene Sfecicheve litografije koje, iako malobrojne, stoje uz bok ponajboljim razglednicama europskih gradova na prijelazu 19. u 20. stoljeće, već i one kasnije, osobito one ljupke serije koloriranih razglednica sa šarolikim
skupinama gospode, ribara i novigradske mularije.

                                                                                                                                                      Aldo Kliman, iz pogovora knjizi