Uvijek svoj i autentičan, Črnja je bio i ostao pjesnik koji je duboko ukorijenjen u istarsko egzistencijalno, duhovno i emotivno tlo, ali treba istaknuti da je on nadasve bio autor čiji misaoni i poetski obzori daleko nadilaze uži zavičajni diskurs i na svoj osebujan način obuhvaćaju krucijalna egzistencijalna i filozofska pitanja modernoga čovjeka. Stoga Črnju i u „Baladama i romancama” ne čitamo samo kao pjesnika na nekakvom sudbinskom i uvijek pomalo zdvojnom raskrižju zavičajnoga i nacionalnoga, ili pak nacionalnoga i univerzalnoga. Črnju sada osluškujemo kao pjesnika profinjena krležijanskog, ali zašto ne i snažna hegedušićevskog sentimenta, dakako − „na istarski način”. On, doista, nije svoje stihove uobličio u nekakve istarske „podravske motive” ili u jednu jedinstvenu zamašniju poetsku cjelinu poput „Balada Petrice Kerempuha”; nije tome ni težio. Pa ipak, što su zapravo sve one pomalo gorke, pomalo bolne, pomalo ironične, pomalo vesele, pomalo satirične, ali uvijek iznutra duboko ljudske i duboko nježne Črnjine balade i romance ako ne istinski, imanentan i nezaobilazan dio tog velikog nacionalnog, ali i kozmopolitskog ciklusa, te impresivne freske patnje i pobune? Črnja zapravo nikad i nije pjevao samo o Istri. Ona je bila tek njegovo sudbinsko „endemično ishodište bitka”, ona je bila ono fatalno „mjesto radnje” velikog i vječitog civilizacijskog poprišta, svojevrsni „bermudski trokut” Vremena u kojem se nezaustavljivo vrtlože Patnja, Bol i Smrt. I, dakako, Nada − to metafizičko i posve krhko, ali ujedno i jedino istinsko i svima dostupno uporište. Upravo te dubine prostora i vremena zazivao je Črnja u svojoj poeziji. Svaka njegova pjesma brojgelovski je dorađena gravura s koje u nas zuri ono mudro, podsmješljivo lice prošlosti koja se proteže do jučer, do danas. A ono što one uistinu najviše propituju, to je ta „globalna raspuklina materije, morala i duha”, ta velika egzistencijalistička i izrazito krležijanska tema.

Cijeli je svoj život, čini se, i sam Črnja tražio načina kako da, pa i po cijenu osobne žrtve, tu raspuklinu premosti zajedno s drugima, no uvijek je, uz potresna iskustva, i u životu i u poeziji, dobijao isti mučan odgovor da to, nažalost, možemo postići jedino sami, u dubini vlastite nutrine. Zato Črnjine pjesme-gravure i zvuče tako ozbiljno čak i onda kad nam iznude osmijeh, jer taj črnjinski (o)smijeh, taj njegov ironijski signum temporis, zapravo je u vremenu zagubljena produžena jeka onoga tako gorkog smijeha Vincenta od Kastva, to je bolni smijeh prkosa i dišpeta Balda Lupetine, taj smijeh-jecaj surdinirani je škrgut kamena i jauk zemlje.

                                                                                                                                                              Aldo Kliman, iz pogovora knjizi