Novo i dosad nenapisano poglavlje drevnoga grada Pule kao i Istre uopće. Levantinske migracije prema Puli od 17. do 19. stoljeća − iz udaljenih područja koja su se protezala od Jonskih otoka na zapadu do Rodosa i Cipra na istoku − autor je opisao prema fondu matičnih knjiga Državnog arhiva u Pazinu. Knjiga je dokumentirana i potkrijepljena nazivima mjesta iz kojih se u Pulu doseljivao „levantinski” etnički element; spominju se: Cipar, Grčka, Hania, Kandija, Kefalonija, Kitera, Krf, Moreja, Nikozija, Retimon, Rodos, Suda i Zakint. Neka od tih mjesta pala su u osmanlijske ruke, pa su se mletački grčki podanici, ali i naturalizirani Mlečani, odlučili na bijeg u Istru. Gotovo depopulirana Pula, koja gubitak stanovništva više nije mogla nadoknađivati prirodnim priraštajem, u svoje je urbano tkivo primala i ove emigrante i dobjeglice. Raznoliku skalu starih istarskih, hrvatskih, furlanskih, venetskih, dalmatinskih, zapadnobosanskih i bokeljskih prezimena, više od dva stoljeća ispunjavaju i ona levantinska: Cipriotto, Rechesens, Xenachi, Assendio, Grego, Calucci, Candiotto, Lombardo, Caticora, Malanfa, Filaretto, Mauzzo, Giaffuni, Sozomeno, Agapito, Roditi i Zancariol. Iako su grčke obitelji − jednako one pravih Grka kao i naturaliziranih Mlečana − pridonosile ispunjavanju populacijskih praznina i gospodarskom oživljavanju zamrlih djelatnosti, u posljednja je dva stoljeća taj element postupno nestajao, odselio se ili posve izumro.