Boris Domagoj Biletić autor je koji je na svoj prepoznatljiv način obilježio posljednja dva desetljeća 20. stoljeća i prve godine novog milenija književnog i kulturnog života Istre. Želimo li doista osjetiti duh i dah vremena u kojem je ovo djelo nastalo i o kojem nam neprestance izravno i neizravno govori, i kanimo li se više približiti piščevoj osebujnoj stvaralačkoj osobnosti, onda samo duboko zaronimo u ovu knjigu koja će nas i zavoditi, i razvoditi, i odvoditi na razne strane: u čisti književni esej, u kulturnu i političku povijest i
povijest književnosti, u pjesništvo − i vlastito, i drugih autora, u prozu, publicistiku, književnu kritiku,
polemiku, i onda opet u suptilna esejistička promišljanja, oslobođena svega toga i neopterećena svime time. Ta nam uzburkana, razigrana i nesputana raznolikost autorova interesa i angažmana govori o nadasve znatiželjnom, Biletić bi dodao, „pristranom čitatelju”, dakle, o tvorcu koji ni u kom slučaju ne prihvaća i ne dopušta da ga stvari i događaji (i, ne daj Bože, knjige!) mimoilaze i odlaze nekamo gdje ćemo ih brzo zaboraviti, ali istodobno iznimno sugestivno svjedoči i o vremenu koje nikome od nas i nipošto nije bilo ni ravnodušno ni jednoznačno.

Pred ovom knjigom ogleda, studija i članaka, pred obiljem tekstova, djela, događaja i ideja, pred tolikim interdisciplinarnim znanjem i impresivnom upućenošću u raznim smjerovima, jednostavno vam zastaje dah. Taj zamašan i složen dio Biletićeva književnog opusa iznjedrile su plodne stvaralačke godine, ali i neupitno književno nadahnuće.