Knjigu „Obale, masline i trgovi” Daniela Načinovića, djelo koje je u predzadnjem desetljeću 20. stoljeća bilo tek dio snažnog plimnog vala mlade hrvatske proze, danas čitamo kao nezaobilazno klasično ostvarenje suvremene hrvatske književnosti. I, doista, držimo li se literarnih kriterija, nemamo se razloga libiti uzvišenijeg tona u razgovoru o ovom autoru i njegovoj prozi jer nam za visoke ocjene i nije potrebna nikakva druga potpora osim one koju nam da je sámo njegovo djelo, jednostavno i složeno u isto vrijeme, ali bez sumnje originalno i autohtono, tako da je još na samom početku ocrtalo jedan bitan autorov stvaralački krug.

U propitivanju mogućnosti kratke forme Načinović je u „Obalama, maslinama i trgovima” došao do samih granica svojih formalnih htijenja. Vjerojatno su ga osobni tematski afiniteti i njegovo uvjerenje da priču zapravo treba i ispričati sačuvali od emfatičnog intelektualizma i iscrpljujuće hermetizacije teksta. Okvir za formu kojoj se priklonio mogao bi biti sam pojam ljepote, harmoničnosti i prijamčivosti. U tom ga je, dakle, smislu teško svrstati u neku školu, književno usmjerenje ili tendenciju. Ali, kako autentična literatura ionako živi mimo svega toga, to ističemo samo zato kako bismo naglasili da je Načinović vratio dignitet pripovijedanju, lijepom i zabavnom pričanju, literaturi koja se uzdiže i živi na enigmi vlastite energije i nekakvog nespoznatljivog fluida. To je zato što je nesumnjivo napipao apsolut vlastitoga pripovjedačkog habitusa.

Na taj način možemo objasniti to što se u ovaj njegov istarski Dekameron sasvim jednostavno i prirodno uklapaju i pripovijetke nastale znatno kasnije od najvećeg dijela knjige, ali i to što je gotovo nezamjetan njegov tematski prijelaz od, uvjetno rečeno, renesansnih, odnosno baroknih, do sasvim suvremenih tema. Apsolut njegove, načinovićevske, bajkovite forme potpuno je začarao i ovio vrijeme i zbivanja i važna je jedino priča koju nam on pripovijeda, a mi je slušamo i u njoj uživamo.

                                                                                                                                                        Aldo Kliman, iz pogovora knjizi