Jezgrom Ilićeve knjige teološki je nauk Vlačićev o istočnome grijehu, nauk koji Vlačić u svojim djelima i djelovanju širi u općenitiji nauk o čovjeku kao tjelesnomu i duhovnom Božjem stvoru, koji je u Stvoriteljevoj zamisli dobar, ali po istočnome, iskonskome grijehu („grijehu ljudskih praroditelja Adama i Eve”, lat. peccatum originale) đavao zaposjeda ljudsku narav, i ona postaje zlotvorna, u sebi i svijetu proizvodi zlo, biva Bogu neprijateljska; raspravu o tome Vlačić smješta u širi okvir svojega ukupnog učenja o Bogu i Božjim stvarima. Najširim pak okvirom autorova izlaganja Vlačićev su „građanski” životopis i onovremena vjerska i društvena zbivanja: rodio se 1520. i bio samo tri godine mlađi od luteranstva (95 Lutherovih teza 1517.), s kojim je, tako reći, skupa rastao od djetinjstva u Labinu do rane zrelosti u Wittenbergu i do vrlo aktivna osobnoga udjela u suvremenim mu vjerskim previranjima, sve do također rane smrti u Frankfurtu 1575.

Načela „prikazivanja Vlačića njim samim” i „vraćanje k izvorima” za autora su od prvenstvene važnosti u tumačenju Vlačićeve misli i djela; ona jamče za izvornost i samostalnost Ilićevih tumačenja i zaključaka o predmetu istraživanja, za uvjerljivost u ovoj knjizi ponuđenoga, iscrpnog i sustavnog prikaza središnjega − u Vlačićevoj teološkoj misli − pojma grijeha. Pomnjiva pak kritičnost u izboru najnovije tzv. sekundarne literature o predmetu bogato potkrjepljuje svaku pojedinost u autorovim spoznajama stečenima raščlambom izvornih podataka.